R O D I T E LJ I

RODITELJSTVO- lepo i teško (široko polje)

Da li je Vaš odgovor na ova pitanja „DA“?

Vaše dete postalo đak prvak- šta to znači?

praktični saveti – pomoć u vaspitanju

put do uspešnog roditeljstva

Adaptacija učenika prvog razreda na školu

Polazak u školu predstavlja jednu od najvećih promena u životu deteta.

Problemi kod školske dece

Hiperaktivnost kod dece, strah od usmenog odgovaranja, laganje kod dece, odlazak od učite-ljice i prelazak u više razrede, agresiv-nost kod dece, emocionalnost u adolesce-nciji, učenje traži strpljenje, mišljenje

Kako pomoći detetu u učenju?

Pomoć u učenju, pomoć u izradi domaćih zadataka

Kako pomoći detetu u izboru zanimanja?

Zadaci za roditelje!

Poučavanje disciplini

Kako poučavati decu disciplini?

19 ZAPOVESTI Marije Montesori

koje će vam pomoći da postanete bolji roditelj

PROBLEMI KOD ŠKOLSKE DECE

HIPERAKTIVNOST KOD DECE

Većina dece su u jednom razdoblju života nemirna, impulsivna ili nepažljiva. Međutim, da bi simptomi za hiperaktivnost zadovoljavali dijagnostičke kriterijume, moraju biti izraženiji od onoga što se smatra normalnim s obzirom na detetovu dob i razvojni stadijum te u značajnom smislu narušavati funkcionisanje u različitim aspektima detetovog života (npr. funkcionisanje u školi, vrtiću, slobodnim aktivnostima, socijalnim odnosima). Osnovni simptomi i prateći obrasci ponašanja zadržavaju se godinama, iako kod oko polovine dece sa ovim poremećajem simptomi u velikoj meri nestaju kako se oni približavaju odrasloj dobi.

KARAKTERISTIČNA PONAŠANJA DECE SA POREMEĆAJEM PAŽNJE

*Počinje raditi pre nego što je dobilo jasna uputstva i shvatilo ih.

*Gleda kako rade druga deca pre nego što pokuša uraditi samo.

*Radi prebrzo i čini nepotrebne greške, a ne greške povezane s neznanjem.

*Stalno je u pokretu, sve dodiruje i ne može duže vreme sedeti na jednom mestu.

*Na pitanja odgovara prebrzo i ne pokušava da prvo razmisli.

*Nije sposobno da sledi uputstva koja se daju celoj grupi.

*Ne može da zapamti uputstva, iako nema teškoća s pamćenjem.

*Prelazi s jedne aktivnosti na drugu i retko kada završava započete zadatke.

*Ima teškoća u organizovanju pismenih radova: oni su obično zbrkani.

*Pogrešno tumači jednostavne izjave, ne razume mnoge reči i rečenice.

*Može ponoviti izjave koje su mu rečene pre dosta vremena, a ne može ponoviti one koje su rečene nedavno.

*Lako posrne i padne, nespretno baca predmete ili mu oni padaju iz ruku.

*Lako se povodi za onom decom koja puno pričaju i prave buku, često potpuno prekine rad da bi im se pridružio.

*Previše je pričljivo, često prekida razgovor.

*Često napušta klupu i nešto pretražuje po razredu, dok druga deca mirno sede.

*Ne pazi kada nastavnik nešto objašnjava, gleda negde drugde.

*Često kaže: “Ja to ne mogu” i pre nego što pokuša, lako odustajanje posebno je uočljivo kod novih zadataka.

*Govori, peva i šapće samo sebi.

*Ne može da izrazi misli na logičan i razumljiv način.

Detetu se može pomoći tako da se s njim dogovori svakodnevni raspored i rutina u izvršavanju školskih zadataka. U razrednoj sredini dobro je podstaknuti svu decu, pa tako i hiperaktivno dete, da beleže šta imaju za domaći zadatak i povremeno treba proveravati da li je dete sve zabeležilo. Preporučuje se hiperaktivno dete smestiti u prvu klupu i podsticati ga da ima što manje stvari na stolu. Naime, u prvoj klupi ono je jače fokusirano na uciteljicu i manja je mogućnost interakcije s drugom decom tokom nastave. Poželjno je da dete ne sedi kraj prozora ili vrata jer će signali van učionice snažno uticati na fokus pažnje deteta.  Tokom časa dobro je postavljati više potpitanja hiperaktivnom detetu, vraćajući pažnju deteta na nastavni proces. Takođe, bitno je usmeriti se na pozitivno, na ono što je dete uradilo, na zadatke koje je uspešno završilo, a ne na ono što nije uradilo ili u čemu je pogrešilo. Usmeravanje na pozitivno povećava motivaciju detetu i jača njegov osećaj postignuća. Za uspešno školovanje hiperaktivnog deteta od važnog je značaja saradnja roditelja i učiteljice. Roditelji treba da su upoznati sa školskom rutinom i očekivanjima koja su postavljena pred dete. Međusobna podrška roditelja i učitelja je presudna, i obe strane mogu naučiti jedna od druge: o efektivnim načinima rešavanja nekih nepoželjnih ponašanja, snagama deteta i pozitivnim stranama, motivaciji deteta. Prema tome, otvorena i efektivna komunikacija i može biti korisna za razmenu informacija o postignuću, zadacima ili mogućim teškoćama. Savetujemo, da ukoliko niste dobili potvrdu od strane psihologa da Vaše dete ima ADHD, ne donosite prerano zaključke. Deca koja se prvi put susreću sa školskom klupom i pravilima koje škola nalaže imaju velikih poteškoća da se prilagode novom načinu života i preuzmu veliku odgovornost, koju do tad, kao bezbrižna deca nisu imala. Ukoliko imate potvrdu da Vaše dete pati od poremećaja pažnje i hiperaktivnosti, gore navedeni simptomi i načini vaspitanja ovakvog deteta će Vam biti od značaja. Ne zaboravite da dajete pohvale i često nagrađujete poželjno ponašanje, jer će to svakako ohrabriti Vaše dete koje sigurno, zbog toga što je dugačije od druge dece ima narušeno samopouzdanje.

STRAH OD USMENOG ODGOVARANJA

Kako pomoći detetu koje se boji usmene provere znanja?

Pripremanje : Motivišite dete da se za test sprema dovoljno unapred. Motivišite dete da svaki dan

ukratko ponovi gradivo iz predmeta koji mu predstavlja problem. Ako dete ne razume gradivo, neka zapiše pitanja koja će sledeći put postaviti nastavniku ili učitelju. Ponekad je dobro da dete uči sa svojim vršnjakom.

Vežbanje : Danas su u knjižarama dostupne mnoge vežbanke, radni listovi i sličan materijal koji služi za uvežbavanje gradiva. Posavetujte se sa učiteljem koja bi od tih knjiga bila najprimerenija za vaše dete. Ako vaše dete koristi vežbanke, pregledajte način rešavanja zadataka kako biste mogli da mu pomognete u onim delovima koje teže savladava. Pogledajte u detetovim sveskama da li je učitelj/ica sa učenicima radio/la neke probne testove. Kad vežbate sa detetom, koristite slične zadatke koje je u svom probnom testu koristio i učitelj/ica.

Smanjivanje straha : Vežbajte sa detetom tehnike opuštanja kao što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dete može koristiti neposredno pre pisanja testa kako bi smanjilo napetost. Deca koje pate od straha od ispitivanja, često za vreme pisanja testa razmišljaju o negativnom ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedinicu.», «Šta će mama reći?» i sl.) Zbog toga ne mogu da se skoncentrišu na zadatke koje imaju pred sobom. Učite svoje dete pozitivnim razmišljanjima o testu (npr. «Učio sam i znaću da rešim većinu pitanja.», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu da budem uznemiren, sad idem da rešim test.”). Kod dece koja se boje usmenog ispitivanja, potrebno je vežbanje (gluma) situacije.

Ponašanje za vreme pismenog ispitivanja : Savetujte dete da pažljivo sluša uputstva učitelja ili nastavnika pre testa, kako ne bi nešto preskočilo. Savetujte dete da, na početku testa, «preleti» preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja su lakša i ona koja su teža. Kad u testu naiđe na ono pitanje na koje trenutno ne može odgovoriti, treba da ga preskoči i vrati se na to pitanje kasnije. Upozorite dete da čita pitanja do kraja, a ne samo delimično. Savetujte dete da, ako završi pisanje testa pre predviđenog vremena, treba još jednom da proveri odgovore na pitanja.

LAGANJE KOD DECE

Laganje je jedna od karakterističnih manifestacija razvojne faze kroz koju prolaze deca. Svakako nije bezazleno, ako pustimo da to samo od sebe prođe. Prvenstveno roditelji, a zatim i škola predstavljaju autoritete koji će naviku laganja svesti na najmanju moguću i bezazlenu meru. Deca u tom periodu pribegavaju laganju roditeljima, kada su unapred svesni da se učinjeno kosi sa načelima koja imaju njihovi roditelji i koja su im oni usađivali. Roditelji u tom slučaju ne smeju da dignu ruke od svega, nego da kroz kontinuirane i pažljive razgovore upoznaju dete da su greške negde normalne, da će doći u iskušenje da urade razne stvari ( i time ih osloboditi da se otvore), da se sve može rešiti ako se kaže na vreme i ako se kaže roditeljima, jer su naravno roditelji najbolji prijatelji dece, da su i vršnjaci veoma bitni ali nemaju to iskustvo. Ti razgovori ne smeju biti pod pritiskom, ne smeju se svesti na puko predavanje od strane roditelja, jer ćemo time dete još više udaljiti.

ODLAZAK OD UČITELJICE I PRELAZAK U VIŠE RAZREDE

Odlazak deteta od učiteljice i prelazak u više razrede svakako predstavlja stres za dete. S obzirom da je suočeno sa nizom novih predmeta i nastavnika, dete je izloženo velikom broju zahteva i očekivanja koja treba da ispuni. Situacija je lakša jer kroz nju ne prolazi jedno dete, već čitavo odeljenje. U ovom periodu vrlo je važno da dete pažljivo sluša predmetnog nastavnika i pamti sve zahteve, kako bi kasnije mogao da odgovori na njih. Što se tiče učenja, gradivo i lekcije su obimnije i složenije. Postoje niz preporuka kako efikasno učiti.

Metode učenja:

1.učenje celine naspram učenja u delovima – učenje celine je bolje kod jednostavnih sadržaja a učenje u delovima kod komplikovanih. Najbolja metoda je kombinovanje delovi – celina, tj. prvo naučiti u delovima a onda obnoviti celovito, radi stvaranja veštine

2.vremenski raspoređeno učenje naspram vremenski koncentrisanog – uspešnije učimo gradivo koje je vremenski raspoređeno sa pauzama nego sve odjednom.

AGRESIVNOST KOD DECE

Deca ne rade uvek ono što roditelji žele. Kada se dete loše ponaša, roditelji treba da znaju kako da reaguju. Svakom detetu su potrebna pravila koja pomažu da dete nauči prikladno ponašanje. Kako 

roditelji da nauče decu pravilima i šta roditelji treba da urade kada su ta pravila prekršena? Disciplinu je važno sagledati kao sredstvo učenja, a ne kažnjavanja. Naučiti decu da se pridržavaju pravila čini ih sigurnijim i pomaže im da nauče razliku između dobrog i lošeg, omogućava im razvijanje sposobnosti prilagođavanja, pregovaranja i pravljenja kompromisa. Time se podstiče osamostaljivanje, razvoj samopoštovanja, tolerancije, osećanja pravde i sposobnost praštanja.

DAKLE, POČNITE SA PROMENAMA.

Jasno postavite pravila ponašanja kod kuće i zahtevajte njihovo poštovanje. Vrlo je važno da budete dosledni i kažnjavate svako prekršeno pravilo. Kada kažem da kažnjavate, ne mislim na fizičko kažnjavanje, već na privremeno oduzimanje detetu ono što najviše voli da radi (igra igrice na kompjuteru, gleda crtane filmove itd..). Takođe je važno da ne nagrađujete poštovanje pravila koja ste odredili, jer su ovo jedino socijalno prihvatljivi načini ponašanja.Tek kada je naučilo i usvojilo pravila ponašanja koja mu se nalažu kod kuće, takve obrasce ponašanja će primenjivati i u društvu, školi… Ako promene ne budu odmah vidljive, ne odustajte, za sve je potrebno vreme. Naoružajte se strpljenjem i budite dosledni svemu što ste postavili kao primarni i jedini moguć način ponašanja.

EMOCIONALNOST U ADOLESCENCIJI

Period adolescencije predstavlja period najburnijih i najbržih promena u čovekovom životu, kako u fizičkom, tako i psihičkom smislu. Naime, emocionalni život adolescenta je mešavina emocionalnosti karakteristične za detinjstvo i novih, složenijih emocija osobe koja teži da bude odrasla, samostalna, nezavisna, slobodna na sve izvore mogućih ograničenja. Iako su individualne razlike velike, deca u većini slučajeva otvoreno ispoljavaju svoje emocije. Emocije se javljaju naglo, ispoljavaju snažno i relativno brzo gase. Ono što bi trebali da znate je da dete u ovom periodu traga za sopstvenim identitetom, preispitujući se ko je , šta je , gde pripada… Podložnost čestom menjanju raspoloženja, izrazita osetljivost prema sopstvenoj spoljašnjosti, kao i prevelika potreba za oslobađanjem od roditeljskih stega je karakteristična za ovaj period. Naravno, kako je ovaj period turbulentan za samog adolescenta, tako može biti, što i u većini slučajeva jeste, dramatičan i za same roditelje. Roditelji često ne mogu da prihvate grub rečnik pun galame, ne mogu da se slože sa novim stilom oblačenja svoje dece, izborom muzike, kasnim izlascima, jer se pribojavaju lošeg društva, delikvencije, alkoholizma, droge, što je potpuno u redu, dok s druge strane imamo adolescenta koji oseća da je svoj čovek, da više nije dete i da ima pravo da odlučuje o svom ponašanju i svojoj budućnosti. Upravo zbog ovog dijametralno različitog stava dolazi do čestih sukoba i konflikata između roditelja i dece. Razumno popustljivi roditelji, spremni da otvoreno razgovaraju i da se dogovaraju sa sopstvenom decom, mogu mnogo toga da poprave, iako ne u potpunosti izmene. Zabrane i stroga kažnjavanja su mač sa dve oštrice – mogu da urode plodom na izvesno vreme, ali i da dovedu do još većeg bunta, prkosa i udaljavanja od roditelja. Obično posle više ili manje oštrog sukoba na početku adolescencije dolazi do ponovnog zbližavanja sa roditeljima. Razlike u shvatanjima i sukobe adolescenta i roditelja ne treba prenaglašavati i preterano generalizovati. Ne uzrujavajte se previše, to naravno ne znači da treba da pustite da se stvari odvijaju same od sebe , ali pokušajte da nađete kompromis, tj. zajednički jezik i dogovor sa vašom deteom. I ne zaboravite da ste i Vi nekada bili mali buntovnik koji je želeo da se stvari odvijaju samo onako kako zamislite. Uostalom, sukobi su nužan put do samostalnosti adolescenta kao ličnosti, a emocionalna kontrola i stabilnost se stiče sazrevanjem.

UČENJE TRAŽI STRPLJENJE

Bez upornosti nema učenja. To shvatamo kada nam ne pođe za rukom da iz prve naučimo neko gramatičko pravilo ili kad po drugi put moramo pročitati lekciju iz istorije. Istrajnost se isplati, jer vežbanjem možemo poboljšati procese u određenim oblastima mozga. Deca mogu i moraju da uče. U početku je njihovo vreme koncentracije ograničeno. Šestogodišnjaci mogu da se koncentrišu oko 15 minuta. Kod devetogodišnjaka ovaj period dostiže 20 minuta, a kod dvanaestogodišnjaka, pola sata. Stoga je važno da deca u svom razvoju dobiju dovoljno vremena da se posvete stvarima i da im pritom ostane vremena za igru . Roditeljski strah decu čini nesamostalnim. Učenje nije uvek uživanje, ono često traži napor i jaku volju. Obe ove stvari moraju se vežbati. Ipak, mnoga deca ne znaju kako da izdrže frustraciju savladavanja prepreke i neprijatnosti. To može dovesti do stanja da im teško pada da sebe savladaju kada u učenju naiđu na probleme. Onda ona dugoročne ciljeve lako potiskuju u korist kratkotrajnog uživanja. Pored zanemarivanja dece, postoji i drugi ekstrem prezaštićenog vaspitnog stila koji se negativno odražava na motivaciju kod dece. Roditelji koji ispunjavaju odmah svaku dečiju želju , dovode do toga da izuzetno važna sposobnost za takozvano odlaganje zadovoljenja potreba ostane nerazvijeno i dovodi do smanjene frustracione tolerancije.. Roditelji koji žele da svojoj deci olakšaju život pa im stoga postavljaju samo manje zadatke, a oslobađaju ih svega ostalog, ovakvim postupanjem , u dugoročnom smislu, ne čine uslugu ni njima ni sebi. Roditelji ne bi trebalo da zadovolje svaki detetov prohtev . Pod normalnim okolnostima, deca su u stanju da reše svaki sukob sa svojim vršnjacima, da od nastavnika zatraže obrazloženje za lošu ocenu, da sama misle na svoju opremu za fizičko…Prezastitnički stav roditelja, preterana briga i preuzimanje odgovornosti za dečije obaveze dovode do razvijanja detetove ličnosti u nesamostalno, zavisnu i nesamopouzdanu osobu. Signali koji roditelji šalju svojoj deci kada im uklanjaju svaku prepreku sa puta, glasi : “Ti nisi u stanju da to uradiš i da se izboriš za sebe. ” Deca mogu mnogo više da urade, nego što njihovi roditelji misle. Njima je potreban samo prostor za eksperimentisanje kako bi naučila da procenjuju sopstvene sposobnosti. Pritom, ona moraju praviti greške i podnositi njihove posledice, da bi shvatila da su u stanju da se nose sa problemima. Deci trebaju izazovi, ko zahteva, taj napreduje…

Kako motivisati decu da uče

1. Učinite im učenje zanimljivim. Počnite sa društvenim igrama. Smislite igru koja obuhvata sticanje novih znanja ili jednostavno u prodavnicama pronađite “gotovu” društvenu igru. Deci će to biti zabavno a istovremeno će se obrazovati.

2. Pričajte sa njima. Podstaknite ih tako što ćete ih pohvaliti kada kažu nešto pametno, neka vide da ste iznenađeni njihovim znanjem, uputite im kompliment, bodrite ih i podržavajte. Ponekad im napomenite kako su to naučili u školi pa sada primenjuju, kako će još više napredovati ako tako nastave. Tada će deca želeti, kada budu pohvaljena i pomalo počnu da se prave važna, da i sledeći put budete ponosni na njih pa će ih ta želja za komplimentima dodatno motivisati.

3. Nemojte vikati na njih ako ne urade domaći ili ne uče jer bi se radije igrala, izazvaće kontra efekat. Stvorite im radnu naviku – odlažite im zadovoljstvo. Npr. recite im da kada dođu iz škole da uvek prvo urade domaći i nauče šta su taj dan radili u školi a da onda ceo dan mogu da se igraju. Isprva će se možda buniti, ali kasnije, kad se naviknu za njih će zvučati primamljivo da se učenju posvete pola sata – sat dnevno za “celo popodne igranja”.

4. Odgovarajte im na pitanja koja postave. Deca su radoznala, ako budu uskraćena za neke odgovore možda ćete umanjiti njihovu želju da uče.

5. Nagrada. Motivišite ih nečim što žele da dobiju, bilo da je to sladoled, album sa sličicama, odlazak u park pa i novčanom nagradom ako je dete starije. Kada im ponudite nešto za čim žude pohitaće da što pre nauče. Iako zvuči kao neki vid ucene, ovaj metod je kod neke dece izuzetno uspešan.

6. Ne “drobite” im da moraju da uče. Ne koristite nikakve vrste prisilnih metoda. Budite svesni da ste i sami imali momenata kada knjiga jednostavno beži iz ruku, možda je vaše dete baš u tom periodu. Ako se baš muči sa koncentracijom, pomozite mu – ponudite se da učite sa njim. Vredi pokušati. Motivisaćete ih ako su svesni da vi uvek možete da im pomognete kada zapnu.

MIŠLJENJE

Kognitivni razvoj

Kognitivni razvoj govori o tome da deca povećavaju domet nekih veština razmišljanja i učenja. Tu spadaju jezik, pažnja, planiranje, rešenje problema i memorija. Pregled granica razvoja tih veština pomaže roditeljima, vaspitačima i nastavnicima da podrže rast u ovim domenima. Jedan od najboljih načina podrške učenju i razmišljanju u uzrastu osnovne škole je kroz uzimanje aktivnog učešća odraslih. Ovo ima pozitivne efekte na mentalno zdravlje dece.

Redosled razvoja

Većina dece pretenduje da razvija veštine razmišljanja i učenja predviđenim redosledom (npr.počinju da pričaju priče gledajući slike u knjizi pre nego što nauče da prepoznaju reči). Međutim, svako se dete razvija različito, tako da su individualne razlike česte. Te razlike su rezultat nasleđenih tendencija, različitog iskustva i prilika kojima su izloženi ili kombinacija i jednog i drugog. Jezik im pomaže da organizuju mišljenje. Isto onako kako uče da koriste jezik usložnjavajući ga, isto tako i njihovo razmišljanje postaje složenije potpomognuto rastućom logikom. Malo po malo, razvijaju se kapaciteti za razmišljanje kroz situacije rešavanja problema i razvoj vlastitih ideja. Sledeća tabela pokazuje kojim redosledom i na koji način se najčešće razvijaju mišljenje, jezik, pažnja, memorija i sposobnost rešavanja problema:

Gore navedeni primeri su samo uopšten vodič, a ne strogo pravilo. Treba uvek imati na umu da se deca razvijaju različitim tempom u različitim domenima. Često se dečji razvoj dešava iznenada, preko noći. Ukoliko ipak postoje roditelji koji su iz nekog razloga zabrinuti zbog napredovanja njihovog deteta u učenju i razmišljanju, treba da razgovaraju sa nastavnicima, razrednim starešinom ili psihologom.

Razvoj veština razmišljanja

Iako deca već imaju sigurno znanje i u vreme kada kreću u školu, škola ohrabruje razvoj kompleksinijih veština. U školi, deca imaju nove odgovornosti, kao što su obavljenje izvesnih zadataka na časovima i donošenje stvari koje su im potrebne svaki dan. To zahteva od njih da nauče da se organizuju i sami rasporede prioritete među obavezama. Tokom osnovne škole, deca imaju mnogo prilika da grade i poboljšaju svoje kognitivne veštine u sledećim oblastima:

Jezik

Iako je učenje čitanja u školi važno za razvoj pismenosti, koncentracija je još važnija za razvoj jezičkih veština kod dece. Konverzacija je od velike važnosti, ona usmerava dečju pažnju na važne detalje događaja i doživljaja i tako im pomaže da uče. Sadržaj i kvalitet jezika koji roditelji koriste utiče na razvoj kognitivnih veština. Jezik uključuje više od samog govora. On sadrži i korištenje govora tela, gestove, slušanje i razumevanje onoga što je rečeno. Roditelji mogu pomoći razvoj ovih važnih veština kod dece odvajajući vreme za razgovor sa njima, slušajući ih i odgovarajući na njihova pitanja s velikom pažnjom. Pri tome se treba posebno pobrinuti da se isključe sva ometanja (TV, video igrice…), da bi se i roditelji i deca dobro koncentrisali.

Pažnja

Učenje raspoređivanja pažnje tokom određenog vremena je izuzetno važno za dečje učenje. Igranje igara koje pomažu razvoj pažnje, kao što su “Ja vidim svojim očima”, “Sajmon kaže”, “Koliko je sati, Gospodine Vuče?”, je kod male dece kreativan i vrlo efikasan način. Kako postaju stariji, oni postaju mnogo bolji u fokusiranju na zadatke i teže ih je omesti. Pažnja postaje više namerna, kako deca idu prema starijim razredima i postaju fokusiraniji na važnije pojedinačne zadatke. Roditelji i nastavnici mogu pomoći deci da fokusiraju pažnju ukazujući im na stvari koje su posebno važne ili interesantne, ili tražiti povratnu informaciju o tome šta oni opažaju. Na primer, postavljati specifična pitanja kao što su: “Koja je tvoja omiljena životinja u ZOO-vrtu?”, a zatim: “Šta zapažaš da je posebno kod nje?” Ovakva pitanja su vrlo korisna, jer navode na pažljivo posmatranje i razmišljanje i doprinosi njihovom razvoju.

Napomena: Normalno je da mnoga mala deca imaju problem da fokusiraju pažnju, ali ovaj problem uglavnom može biti prevaziđen vežbom.

Memorija

Memorija je ključna za učenje, jer da bismo gradili nove ideje neophodno je da zadržimo ranije naučene da bismo dalje gradili na njima. Kako deca postaju starija, količina znanja koju mogu sačuvati u dugoročnoj memoriji raste, ali količina kratkoročne memorije postaje ograničenija. Kada ima suviše informacije koje je potrebno upamtiti, korisno i interesantno može biti davati deci da povežu sadržaj sa određenim izrekama i rimama. Na primer, kada ste bili u osnovnoj školi sigurno su vas učili na koji način najlakše da upamtite brojeve dana u svakom mesecu. Koristeći ovakvu i slične strategije moguće je upamtiti lakše i sigurno mnoge informacije.

Planiranje i rešavanje problema

Jednostavno planiranje počinje rano u životu, a postaje efektivnije sa godinama. Deca u osnovnoj školi su mnogo sposobnija od onih u predškolskom uzrastu da isplaniraju nešto pre nego što urade. Sposobnost planiranja i rešavanja problema nastavlja da se razvija kako deca uče u školi da misle kroz rešavanje problema. Roditelji i nastavnici mogu podržati ovu vrstu učenja postavljanjem pitanja kao što su: ”Šta ako…?” ili ” Kako bismo ovo rešili…?” i onda voditi decu korak po korak ka rešavanju problema.

Print Friendly, PDF & Email